Poučeni gorkim iskustvom gubitka nekoliko legala štenaca oboljelih od parvoviroze, koje usprkos naporima našeg predobrog dr. Domagoja nismo spasili od bolnog uginuća, želimo vlasnicima pasa ukazati na to pogubno oboljenje.
Parvoviroza pasa (infectio parvovirosa canis) je infektivna bolest pasa i divljih kanida koja se klinički manifestira povraćanjem, proljevom, jakom dehidracijom i visokom smrtnošću, naročito štenaca. Parvovirus kod štenadi napada miokard te dolazi do upale srčanog mišića i uginuća štenadi bez ikakvih prethodnih znakova bolesti. Glavni izvor infekcije je bolestan pas, koji izlučuje virus izmetom, mokraćom i slinom. Klinički zdravi psi mogu biti kliconoše i izlučivati parvovirus. Životinja se može zaraziti i neizravno različitim predmetima ili ako boravi u prostoriji zagađenoj izmetom bolesnog psa ili psa kliconoše. Smrtnost je izuzetno visoka. Sam parvovirus najviše napada stanice crijevnog epitela i leukocite.
Često pitanje odnosi se na mogućnost oboljenja štenadi od parvoviroze, kod kojih majka nije cijepljena. U tom slučaju mala je vjerojatnost da je kuja uspjela stvoriti protutijela koja bi prenjela na štenad kako bi dobili pasivni imunitet. Kuja može steći imunitet ako je bila u doticaju sa slabovirulentnim virusom i na taj način uspjela stvoriti protutijela. Štenad dobiva protutijela još u majčinoj utrobi preko placente, a drugim dijelom kolostrumom i majčinim mlijekom. Kolostrum je najvažnije posisati prvih nekoliko sati nakon poroda dok je sluznica crijeva najpropusnija za protutijela.
Štenad se ne preporuča vakcinirati prije 6-8 tjedana starosti da se ne poništi dobiveni imunitet. Dakle,p rvo cijepljenje trebalo bi obaviti u dobi 6 – 8 tjedana, a revakcinaciju 3 – 5 tjedana nakon prvog cijepljenja.
