Postani član društva Šapa Hitno udomljavanje Reklamirajte se na stranicama ŠAPE! Donirajte nam putem telefona

Čuvanje ljubimaca

Molimo zainteresirane građane, koji žele svog kućnog ljubimca ostaviti na čuvanje za vrijeme godišnjih odmora, neka se jave ŠAPI.

Kako možete pomoći

Udomite nekoga od nas! Dobit ćete time više nego što možete zamisliti!

Šapa na Fejsu!

Priključite se našoj grupi na Fejsu! Postanite naš prijatelj i pomozite u udomljavanju!
Telefonski broj za donacije i upite: 060 97 97 97 (Cijena: 6,25 kn/poziv); IT1 d.o.o., info linija: 072 700 700

Kontakt informacije

Društvo za zaštitu životinja "ŠAPA".
Vijenac 24, 43000 Bjelovar
AZIL JE NA LOKACIJI:
LETIČANI 5, 43 000 BJELOVAR

Telefon za DONACIJE, informiranje i opće upite: 060 97 97 97
Cijena: 6,25 kn po pozivu; IT1 d.o.o., info linija: 072 700 700
Mob.: +385 (0)99 850 36 47
Tel.: +385 (0)43 232 278
E-mail: info@drustvo-sapa.hr
E-mail: marketing@drustvo-sapa.hr
Žiro račun: 2360000-1102193333 (Zagrebačka banka)
IBAN: HR 59 2360000 1102193333 Telefonski broj za donacije i upite: 060 97 97 97 (Cijena: 6,25 kn/poziv); IT1 d.o.o., info linija: 072 700 700
Telefonski broj za donacije: 060 97 97 97 (Cijena: 6,25 kn/poziv); IT1 d.o.o., info linija: 072 700 700
Morate imati instaliran Flash Player da biste vidjeli slike.

PočetnaIz književnog peraPrva priča - Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz

Prva priča - Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz

Odlomak iz knjige: Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz

Dragi moj!

Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijeg čovjekova prijatelja, njegova skoro dobrovoljnog roba, oči psa. I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi. I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpacima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja - onda… Onda dobiva ‘milost’ - metak, ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac - nekoliko kapi otrova.

Ali zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, ‘to’ se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja. U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao.

Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uz svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom.

Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt.

A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa, to osjećajno biće, odvesti u smrt. Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti…

Pogledao sam čovjeka. Zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto…