Dan je Svih Svetih, kišan, vjetrovit, nebom se valjaju sivi, tmasti oblaci…
Razmišljam, rastužena, o dragim ljudima koji više nisu s nama. Misli prekida zvuk mobitela: “Dobar dan, je li sam dobila ŠAPU? Da,izvolite…”. Nakon razgovora postala sam još tužnija, a radilo se samo o jednom psu kojemu nismo mogli pomoći, sad, momentalno. Nismo mogli pomoći,j er u “skloništu” nema mjesta ni za najmanji pseći repić, sve je puno: boksovi, kućice, kuća naše Mace, čak i tavan. Pokušavam to objasniti, ali u glasu djevojke osjećam nevjericu, uporno me pita: “A što da ja radim s psom,moji ga neće ni privremeno, nitko ga neće…”. Rezignirano odgovaram da ni ja ne znam.
I neću znati odgovor na to pitanje, sve dok se ne izgradi azil. Ali, hoće li i taj budući azil biti dovoljno velik da prihvati sve neregistrirane, neobilježene, necijepljene pse i mačke koje lutaju našim gradom i selima? Zasigurno neće, sve dok se neodgovorni vlasnici koji drsko, bezobrazno, pod okriljem noći izbacuju skotne kuje, bespomoćne štence, stare i “islužene” pse, tek progledale mačiće na kraj sela, u prvu grabu ili ih ostavljaju da uginu od gladi i žeđi u nekoj zabitoj šumi, ne “opale po džepu”.
I, došli smo do problema nesprovođenja Zakona o zaštiti životinja, tj. onog njegovog dijela koji govori o nadzoru nad sprovođenjem Zakona i ovlastima inspektora. Tim istim inspektorima itekako bi pomogli veterinari kada bi provodili zakonom obvezno čipiranje pasa, a jedni i drugi uveliko bi pomogli udrugama za zaštitu životinja, jer bi se sprječilo stalno obnavljanje broja napuštenih životinja.
Tada udruge, poput naše, ne bi trošile novce uglavnom za prehranu i veterinarsku skrb velikog broja pasa, nego bi ta sredstva mogli usmjeriti prema drugim projektima: sterilizaciji i kastraciji, poboljšanju uvjeta u skloništu, edukaciji građanstva o humanom i civiliziranom postupanju sa životinjama, raznim radionicama, kvalitetnom osposobljavanju volontera za rad sa životinjama…
U cijeloj ovoj priči žalosno je to da kazna mora natjerati pojedinca na Zakonom propisano ponašanje. Ostaje, međutim, pitanje hoće li to promijeniti njegovu senzibilnost i mijenje prema odbačenim i od ljudi prevarenih nevoljnika koji lutaju kuda ih šape nose, u potrazi za komadićem kruha i pažnjom prolaznika? Ne zaboravimo da i oni imaju pravo na život, kao i svi oni koji o njihovoj sudbini odlučuju.
Vlatka Grganić, predsjednica ŠAPE
