Toga dana, 3. siječnja 2009. g. temperatura se opako spustila do teških minusa. Stalno sam u mislima s našim “štićenicima” u Letičanima, ali ne hrabri pomisao da je s njima naša Maca.
Imaju suhe i tople stare kapute u kojima se ušuškaju i čekaju jutro da se dobro istrče i zagriju. Malci, njih dvadesetak, ionako koriste sve pogodnosti Macine kuće, sretno sklupčani oko tople peći. Nastojim ne misliti što je s onim psima koji raspamećeni od novogodišnje pucnjave lutaju gradom, o tko zna gdje okoćenim štencima i mačićima. Samo da prođe ta zima…
Kasno poslijepodne provodim u drugom gradiću, već “profesionalno” deformirana gledam, i molim Boga da ne ugledam, nekog izgubljenog nevoljnika. Ne, samo ponosni ljubimci u šetnji sa svojim vlasnicima (tko bi vas drugi pratio na - 15, osim vjernih psećih prijatelja?). Zvoni mobitel, javlja se mladi muški glas, osjeća se nevjerica, zaprepaštenje…Pažljivo slušam, postajem sve žalosnija. Ovi blagdanski dani kao da su bili rezervirani za teška propitivanja na temu “Gdje je nestao čovjek?”
Mladi čovjek, imenom Tomislav, čisti gradsku tržnicu. Pri završetku posla,kada je htio baciti zadnje smeće u kontejner,iz istoga je začuo tiho,umiruće cviljenje.Skamenjen, prišao je kontejneru. Na vrhu raznog otpada vrećica,plava,plastična. U njoj hrpica,možda jedan dan starih,slijepih štenaca, smrznutih,na izmaku svog kratkog života.
I pita me mladi čovjek: “Tko je to mogao napraviti, takvo zlodjelo, oteti od nesretne kuje tek okoćene štence i još ih polužive ostaviti u smeću, na neljudskoj hladnoći? Ta bi osoba isto tako bila kadra to učiniti i s tek rođenim djetetom, rastužen zaključuje. Vjerojatno bi,Tomislave.
Teško da će osoba koja je počinila taj zločin (nema blaže riječi za nju), ovo ikada pročitati. Teško da će u očima kuje pročitati patnju i bol za nestalim štencima. Teško da će ju moriti noćne more i propitkivanja o vlastitom moralnom habitusu. Tomislav je polumrtve štence pokušao ugrijati.
Pomoći za njih, na žalost nije bilo.
Napisala: Vlatka Grganić
