Božićno je večer. Obitelj je okupljena oko stola, razgovara se ispod glasa, sa sjetom, o nekim davnim vremenima kada je slavljenje Božića imalo neki dublji smisao, o vremenima kada nije sve bilo bagatelizirano i površno, i kada su ljudi bili ljudi u svoj punini te riječi.
Milosrdni, humani u svom odnosu prema onima koji se nisu rodili “na sunčanoj strani ulice”, prema onima koji nisu imali mogućnosti i sreće da sami budu dio velike, sretne obitelji. Jedan je od najtežih ispita na kojemu polažemo svoju čovječnost, ljudsku zrelost, sućutnost i to koliko smo spremni pomoći izgubljenoj, gladnoj, prestrašenoj životinji. Položeni ispit daje nam pravo da se osjećamo dobrom, plemenitom i nadasve moralnom osobom. On ispunjava srce srećom.
I upravo u tijeku naših razglabanja zazvoni telefon. Skoro je deset navečer, i razumljiva je bila naša pomisao da se nekome bliskom nešto dogodilo. Teška srca uzimam telefon, i ražalošćena slušam priču naše volonterke.
Sva uzrujana, na rubu plača kaže da je dobila poziv iz stambene zgrade u užem središtu grada. Stanari zgrade primijetili su ozljeđenog psa, pas je naravno cvilio, cmugao kako to samo može povrijeđena životinja, remetio im božićni mir i san.
Naša djevojka uzalud je pokušavala uvjeriti jako nervoznu gospođu (koja se usput predstavila kao članica ŠAPE), da sklone psa na neko sigurno mjesto do jutra, jer Božić je, mrkli mrak, treba pronaći dežurnog veterinara, treba za psa pronaći slobodno mjesto u privremenom skloništu (svi “apartmani” bili su popunjeni)... Uzalud, jer jako se nervozna gospođa počela prijetiti novinarima, uz već standardnu moralnu prodiku :“Kakvo ste VI to društvo…?”
Evo odgovora. Mi smo društvo koje je na margini interesa svih, počev od gradske vlasti pa do velikog broja raznih individua koje zovu samo kada nas trebaju. Mi smo društvo, u kojem je zbog prirode posla kojim se bavimo, ostala šačica ljudi koji se predano bore da izgubljenim ili, što je još gore, odbačenim životinjama osiguramo sigurnost, hranu, njegu, ljubav i vratimo im povjerenje u ljudski rod.
Mi smo društvo koje u nemogućim uvjetima smještaja i stalne financijske neizvjesnosti, po najgorim ljetnim vrućinama i najhladnijim, najkišovitijim danima nastojimo našim “štićenicima” osigurati dostojanstveni život. Mi smo društvo kojemu je možda najpreča podrška i pomoć naših sugrađana, a na nju rijetko nailazimo.
Mi smo društvo koje nailazi na ponekad nepremostive prepreke, proizašle iz neznanja (često namjernog) naših sugrađana o tome što je to volonterska udruga. Opravdano smatramo da su dvije i pol godine postojanja ŠAPE dovoljno drugo razdoblje da se velika većina putem medija mogla “educirati” o našim teškoćama, ali i postignućima.
Po psa smo, naravno, otišli isto veče.
Iskreno se nadam da su stanari zgrade odahnuli, proveli mirno božićno veče i utonuli u još mirniji san.
Napisala: Vlatka Grganić
