Vrijeme obveznog cijepljenja pasa protiv bjesnoće je iza nas. Savjesni građani uredno su cijepili svoje ljubimce ,a oni drugi na sve moguće načine dovijali su se kako izbjeći tu zakonsku obvezu. Jer to košta, zar ne, 118 kuna i jednostavnije je životinju izbaciti na ulicu, periferiju grada ili ju ostaviti u nekom šumarku…
Dojave o napuštenim psima, kujama s malim štencima ili tek progledalim psićima u kartonskim kutijama bile su svakodnevne. Naša ŠAPA ih je sve redom kupila, smještala u ionako zatrpan prostor privremenog skloništa, cijepila, liječila po potrebi i nadala se onom čarobnom pozivu: „Zainteresirani smo za jednog vašeg psa…“
Tih poziva je sve manje, a štićenika o kojima krajnjom izdržljivošću danonoćno brine naša gospođa Marija, sve je više. Sada ih ima blizu pedeset, taj broj se mijenja iz dana u dan,uglavnom naviše jer se desi da nam dođe skotna kujica ili „sponzori“ jednostavno ostave pse pred skloništem. Hrane je potrebno sve više, kao i veterinarskih intervencija obzirom da su nađeni psi u vrlo lošem stanju, zapušteni i ozlijeđeni.
Poseban problem je smještaj, obzirom da raspolažemo sa samo šest boksova u kojima se nagurava i po nekoliko pasa. Kao i oni, i mi se plašimo kiše, blata i zime, one zadnje na pol pojedene vreće hrane,bolesti…
Pred vratima je sezona godišnjih odmora i jako se nadamo da se neće ponoviti ono napisano na početku teksta, jer ŠAPA više nema niti financijskih niti prostornih mogućnosti zaprimiti iole veći broj lutalica.
Stoga apeliramo na građanstvo da svoje ljubimce, ukoliko ih ne mogu voditi sa sobom, ostave na brigu pouzdanim ljudima. U protivnom će životinja gladna i žedna, izložena zloj sudbini lutati ulicama dok ne završi pod kotačima automobila, ili ubijena skonča u nekoj grabi…
ŠAPA redovito pokušava kroz medije probuditi savjest lokalnih političara, potencijalnih donatora i građanstva o osjetljivoj tematici skrbi za napuštene životinje, počevši od prevelikog broja pasa u skloništu, kronične nestašice novca za hranu, veterinarske usluge, neadekvatnog prostora, pomanjkanja volontera (činjenica je da neki članovi ŠAPE nikada nisu bili u skloništu), neodgovorenih poziva za pomoć kada nam je ta pomoć itekako trebala, necivilizacijskog odnosa prema životinjama onih za koje ne vrijede nikakvi zakoni, a kamoli Zakon o zaštiti životinja.
Rad Društva se marginalizira i omalovažava, a vrijeme kada jedinice lokalne ili područne samouprave trebaju osnovati sklonište za životinje neumitno istječe. Taj rok je naime,1.siječnja 2009.g.
Vlatka Grganić,predsjednica ŠAPE
