KORAK BLIŽI ŽIVOTINJAMA, KORAK JE BLIŽE CIVILIZIRANOJ I ORGOVORNOJ ZAJEDNICI
U svakodnevnim razgovorima s ljudima, svjedoci smo bipolarnog stava prema životinjama, posebice onim lutajućima koji su najmanje krivi za zlu sudbinu koja ih je zadesila. Postoje oni koji će uvijek napraviti nešto konkretno, pružiti im privremeni dom do trajnog udomljenja i imati razumijevanja da naša ŠAPA nije u stanju, ponajprije zbog pomanjkanja adekvatnog prostora, primiti sve te napaćene životinje. Ti naši dobri sugrađani, koji nalaze milosti i ljubavi za sve potrebite, veliki su motivator i nama da predano ustrajemo za našoj ideji izgradnje skloništa u kojima bi četveronožni nevoljnici našli spas.
Drugi nas kritiziraju (zašto ne pomažete ljudima?), grde i neljudski ucjenjuju. Nismo jednom čuli: „Ako ne pokupite tog psa, riješit ćemo to na svoj način!” Takvi žele svoju ulicu imati očišćenu i od jednog nesretnog skitnice, koji je zagrebao na njihovim vratima moleći za komadić kruha i zdjelicu vode. Pitamo se da li su ikada prepoznali strah i patnju u njihovim očima, proplamsaj iskre nade da će ih prihvatiti? Zasigurno ne. Da li su našim volonterima koji su se smrzavali u mjesecu prosincu na gradskoj tržnici i europskom bjelovarskom korzu, ubacili bar jednu kunu u kasicu namijenjenu za kupnju hrane? Ne, ali smo bili počašćeni prezrivim pogledom i ružnim riječima.
Deklarativno, puna su nam usta Europe, civilizacije, poštivanja zakona, ekološke osvješćenosti, pružanja pomoći potrebitima… Realnost je drukčija: sve je veći trend napuštanja i zlostavljanja životinja, neimanja suosjećanja. Sve dok se ne desi Kopernikanski obrat u ljudskim glavama, sve dok čopori pasa lutaju našim predgrađima i šminkerskim parkovima, biti ćemo samo „mala zemlja na brdovitom Balkanu”.
Jer, nema te šminke koja može prekriti nedostatak moralne i građanske zrelosti pojedinaca i institucija koje ignoriranjem problema napuštenih životinja najviše govore o sebi samima.
