Nerijetko me nazovu ljudi, zainteresirani za udomljenje kojeg našeg “štićenika”. Sviđa im se “jer isti je naš koji je nedavno umro” (vjerujte, istinski ljubitelji životinja uvijek upotrebljavaju riječ “umro”), ali još nisu spremni, nisu preboljeli onog koji im je bio odani prijetelj toliko godina. Pričamo, ispod glasa, dostojanstveno o biću koje je osvojilo njihovo srce, i tugujem zajedno s njima jer i sama sam doživjela to traumatično iskustvo.
Imala sam kojih petnaest godina kada sam od prijatelja dobila za rođendanski poklon njega. Malo, crno, bucmasto štene, mješanca. Dugo sam mu birala ime, nijedno mu nije odgovaralo (željela sam da bude posebno!). Uzevši Rječnik stranih riječi, zastala sam već na slovu “A”; Aziz, to je ono što tražim, jer to je ime nosilo značenje: značilo je moćni, ugledni.
Započelo je jedno dugo, neprocijenjivo vrijedno prijateljstvo. Rastao je, i izrastao u velikog, pomalo zastrašujućeg psa, s najnježnijim srcem. Postali smo nerazdvojni: ujutro je bio prvi koji mi je poželio dobro jutro, navečer posljednji koji je strpljivo slušao “bubanja” iz povijesti i latinske deklinacije, uz dubok uzdah (“valjda je gotova”) kada bi se ugasilo svijetlo.
Proživljavao je, i nadoknađivao mnoge neuzvraćene ljubavi meni dragih ljudi, trpio moje gluposti i hirove, insinktivno osjećao moju tugu i stavljao svoju veliku glavu pokorno u moje krilo nudeći utjehu. A bio je samo pas, koji nije znao ništa drugo osim bezuvjetno i beskrajno voljeti. Uz njega sam se osjećala važnom, dobrom jer volio me je uvijek, bez obzira kako sam se ponašala prema njemu. Zbog njegovog opraštanja mog lošeg ponašanja, i ja sam se naučila opraštati. To i danas smatram svojom velikom vrlinom.
Mnogi moji prijatelji su se smijali kada bih o Azizu pričala kao o osobi, i pokazivala im njegovu sliku s nekog sretnog porodičnog izleta. Smatrali su me šašavom kada bi prepričavala naše dogodovštine sa šetnji, opisivala njegovo držanje i izraz kod pojedinih situacija. Savjetovali me da kupim nekog psa prikladnog za šetnju našim provincijskim gradićem, a ne da se šetkam s tim velikim, mrkim, crnim psom. I tako smo naše šetnje usmjerili livadama i šumarcima, moj pas i ja; ja tako sigurna i ponosna uz njega. Rasli smo i starili zajedno, radovali se i tugovali zajedno.
Tekle su godine, moj Aziz je posijedio, posivio, jedva se ustajao da bi teškim korakom izrazio svoju radost zbog mog dolaska kući. Sav se uvukao u sebe, poluslijepe oči gubile su sjaj. Uglavnom je ležao, tih, miran, uz poneki bolni uzdah. Svi smo u kući znali da mu dolazi kraj, da je starost i bolest napravila svoje i da životna snaga neumoljivo izlazi iz njega. Bili smo očajni, ali svatko je svoj očaj i tugu skrivao u sebi.
Bila sam uz njega kada je umro. To je bilo najmanje što sam mogla napraviti i tako se odužiti za sedamnaest godina vjernosti i ljubavi. Njegove slike više nemam, spaljene su u ratnom ludilu, ali ta prekrasna crna glava uvijek je u mom srcu i mojim pričama.
Još jednom, zbogom Aziz!
Vlatka Grganić
