Sjećam se bila je subota. Popravljao sam boksove svojih pasa kad je zazvonio telefon. Zvala je doktorica Gordana Knežević-Miličić. Po glasu sam odmah osjetio da je bila pod pritiskom. Obzirom da nam je zajednička ljubav prema psima, naravno da sam pretpostavljao da se radi o toj tematici.
Kao što je danas normalno i ona je imala isplaniran dan i posla preko glave, ali svatko od nas ima svoje prioritete u životu tako da mi koji smo članovi DRUŠTVA ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA “ŠAPA” iz Bjelovara često moramo preplanirati dan kako bi u dnevni raspored ubacili spašavanje pasa ili nešto slično.
Čim mi je kazala da trebamo ići u akciju spašavanja psa, tražio sam što više informacija kako bi što kvalitetnije i brže mogli pomoći ugroženoj životinji. Saznao sam slijedeće činjenice: radilo se o visokom psu, jače građe, smeđe boje, vuče za sobom lanac, udario ga je auto i besciljno luta po ulici Pere Biškupa u Bjelovaru.
Dobio sam apsolutno dovoljno informacija, ali od jedne činjenice zazirem, a to je kada vidim da pas po cesti vuče lanac. Naravno da sam protiv da se pse drži na lancu, nego je osnovni problem što ima problematičnih ljudi koji drže pse na lancu i takav prošeće po ulici samo kada pukne lanac. Logično je za očekivati da se takav pas ne zna ponašati u urbanoj sredini i takvi psi ili završe pod kotačem ili nekoga ugrizu. Radi te činjenice me jeza prođe kada u gradu vidim psa koji vuče lanac za sobom.
Pošto sam ja iskusni kinolog, član HRVATSKOG KINOLOŠKOG SAVEZA i posjedujem znanje i opremu odmah sam pripremio prikolicu za prijevoz pasa, različite povodnike i ogrlice, salamu u džep i za svaki slučaj zaštitno odijelo u slučaju da se radi o opasnom psu.
Inicijator akcije uz doktoricu Gordanu Knežević-Miličić je bila i jedna divna osoba gospođa Mira Radičević. One su odnijele u posudama psu vode i hrane, ali pas je bježao i od ljudi i od auta. Na prvi pogled se vidjelo da je jadan pas izgubljen u prostoru i vremenu. Po dolasku u ulicu Pere Biškupa u Bjelovaru mi smo što autom, a što pješice pretraživali područje u potrazi za psom koji vuče lanac za sobom. Bogu hvala, danas postoje mobiteli pa smo se u hodu koordinirali. Nakon otprilike pola sata uočili smo psa kako trči cestom i vuče 2 - 3 metra lanca. Cijela akcija hvatanja trajala je još otprilike pola sata. Ja sam u glavi imao razrađena dva plana.
Prvo sam čučnuo i uz nuđenje salame i veseli glas pokušao dozvati psa, ali očito loše životno iskustvo, udarac auta i sama činjenica da više nije na domaćem terenu na kojem je bio očito dugo, dugo zavezan rezultirali su da je pas bježao od nas s velikim strahom u očima.
Kad smo nakon par pokušaja uvidjeli da od ovog načina nema ništa, prešli smo na plan B. Pokušavali smo psa na različite načine natjerati u bilo koji otvoreno dvorište, kako bi ga maknuli od prometne ceste, u nadi da nam iz tog dvorišta neće pobjeći nekud dalje. Nakon par pokušaja primijetio sam da pas uvijek bježi u stranu gdje ima puno prostora, a to je cesta, i da ga nećemo natjerati u kut.
Pas nam je pobjegao i uputio se glavnom cestom, prošao lijevi zavoj tako da ga više nismo vidjeli. Mozak mi je brzo radio ali nisam znao rješenje. Sjeo sam u auto i krenuo u smjeru psa. Taman kad sam ulazio u zavoj vidim kako prema meni trči pas jer se uplašio kamiona koji mi ide u susret. Usporio sam i razmišljam kako ne smijem napraviti ništa što bi uplašilo psa i natjeralo ga pod kotače kamiona.
Pas je počeo hodati po rubu ceste i kad sam polako došao s autom do njega on je odlučio preko grabe pobjeći na pješačku zonu. U tom trenutku mi je sinulo nešto što je bilo ujedno i mudro, ali i opasno. Naglo sam trznuo volanom u desno i zakočio. Sljedeće 3 sekunde su mi izgledale kao vječnost. Molio sam Boga da nisam ozlijedio psa, a ujedno da sam sa sredinom kotača stao na lanac jer ako sam stao sa rubom ovako jak pas će jednim trzajem izvući lanac i opet smo na početku.
Otvorim vrata, trčim oko haube i gledam u desno kako pas pokušava izvući glavu iz ogrlice jer je bio u panici. Zastao sam od iznenađenosti kada sam vidio da je pas imao oko prsa omotanu špagu (plava špaga koja služi za baliranje bala sijena ili slame u kocke) koja je služila da pas ne može skinuti ogrlicu. Slika grozna da ne može biti groznija.
U sekundi sam donio odluku. Krenut ću laganim korakom i nježnim tonom ću pričati psu kako bi mu dao do znanja da sam pozitivac. Pas se brzo umirio. Ali tek tada sam osvrnuo oko sebe i vidio što sam napravio. Auto sa prikolicom stoji na cesti 20 metara iza zavoja. Prednji desni kotač je na lancu a ja sa psom u grabi. Netko se brže naveze i može stradati auto i prikolica ili ih može gurnuti na psa i mene.
U tom trenutku je dotrčala doktorica i zamolio sam ju da pomakne auto, a ja sam držao lanac. Auto je odvezla niže na most a ja sam krenuo po pješačkoj zoni sa psom u šetnju kako bi se jadan pas malo smirio nakon puno šokova koje je preživio. Malo salame, tapšanja i nježne priče i brzo smo uspostavili kontakt.
Uslijedio je dogovor da pas u ovakvom stanju ne može ići na adresu gdje smo se prvotno dogovorili, nego da se privremeno smjesti kod mene. Svjestan sam bio da će pas doživjeti šok kada ga budemo stavljali u prikolicu i transportirali, ali nismo mogli drukčije to izvesti. Pas je kod mene boravio par mjeseci dok mu nismo pronašli ljude dobra srca.
Tako je još jedan pas spašen od nepotrebne patnje zahvaljujući angažmanu članova DRUŠTVA ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA “ŠAPA” iz Bjelovara gospođi doktorici Gordani Knežević-Miličić, gospođi Miri Radičević i mojoj malenkosti Mati Ravenšćaku.
