Ovo je priča o nadi, odanosti i ljubavi. Priča o čovjeku i psu.
India, prekrasna debermanka oštenjena je u siječnju 2006. g. u obitelji plemenite i istinske zaljubljenice u životinje, gospođe Višnje u Lovranu. Kada je došlo vrijeme Indijinog udomljenja u novu sredinu, pojavila se naizgled idealna obitelj za štene: mlada obitelj s dvoje slatke dječice, usta punih priča o krasnim uvjetima u kojima će kujica odrastati…
Dogovorili su se da ostanu u kontaktu i da se uvijek mogu obratiti tada već bivšoj vlasnici u svakom pitanju oko odgoja, njege, zdravstvene skrbi te plemenite vrste. I tako je Indija otišla, u dobroj vjeri da je obitelj D.Ž.-a za nju baš ona prava. Ostali su i neki, nikada poravnati računi.
Prolazili su dani, mjeseci. Gospođa Višnja uzalud je vrtila telefonske brojeve pokušavajući saznati, ako niša drugo, kako se mala ljepotica snašla u novoj sredini, je li zdrava i iskazuje li sve one plemenite crte karaktera toliko tipične za dobermane. Telefoni su zlokobno šutjeli, pisma dobre namjere vraćala su se neotvorena. Zabrinutost je rasla, jer činilo se nestvarnim da obitelj i pas tako tajanstveno nestanu.
Pomisao da se Indiji nešto desilo, duboko je uznemirila bivšu vlasnicu. Dala se u malu, privatnu potragu i konačno u jednoj maloj istarskoj zabiti pronašla „kuću“ mlade obitelji. I Indiju. Prizor je šokirao: kućica-betonska garaža, nered od raznog smeća i otpada u inače skoro netaknutoj prirodi istarske šume. Indija, sada već poodrasla, zapuštena, mršava i zapaćena vezana telefonskim kabelom. Oko nje prljave, prazne posude. I onaj neopisivi strah i bol u očima. U kući nije bilo nikoga, a nedaleki susjed samo je rekao: „Dali ste plemenitu životinju ljudskoj životinji…“
Zgrožena, ražalošćena ljudskom okrutnošću, ponovo je pokušala stupiti u kontakt s D.Ž. s namjerom da joj vrate Indiju, bez obzira na cijenu koju bi tražili za nju. Pokušala je preko veterinarske inspekcije, koja im je navodno uputila „ukor“ u vezi zanemarivanja životinje, a držanje psa na lancu u lijepoj našoj nije zabranjem ni novim Zakonom. Sljedeći put kada je došla, Indije nije bilo. Navodno je s „gazdom“ odselila na područje naše županije.
Jednoga dana, krajem ožujka 2007. g. zazvonio je „Šapin“ telefon. Ugodan glas, dobar dan, zovem iz Opatije, molim vas za pomoć… Bez daha slušala sam pričo o Indiji, koju je s toliko emocija i nježnosti ispričala gospođa Višnja. Sama sebi sam rekla: moraš pronaći tu kujicu i vratiti ju doma.
Tako je ŠAPA krenula u akciju. Trebalo je locirati mjesto u županiji gdje se navodno preselio dotični. Je li Indija s njim, ili možda uz put prodana (sve je bilo pod znakom pitanja). Nazivali smo veterinarske stanice i raspitivali se o pojavi nove, mlade dobermanke i molili da nam to odmah jave. Uposlili znane i neznane ljubitelje životinja da široko otvore oči i uha na dojavu o novom psu u svojoj sredini. Uputili smo dopis MUP-u s prijavom o zlostavljanju životinje i zamolbom da nam pomognu u lociranju D.Ž.-a.
Potraga je potrajala skoro pet mjeseci, kada smo dobili prvu vijest o Indiji. „Gazda“ je prodao Indiju za doslovno nekoliko gajbi pive ljudima koji kao i on, nisu znali što bi s takvim plemenitim psom. Srećom, Indija kod novih vlasnika nije trpjela lanac i glad. Stupili smo u kontakt, u tren oka dogovorili cijenu za Indijin otkup, sjeli u raštimani JUGO i otišli po nju.
Nemoguće je opisati emocije i naše, i gospođe Višnje kada smo javili da se Indija nalazi na sigurnom, u našem skloništu. Čim joj je to posao omogućio, za par dana, došla je po nju. Pogled prepoznavanja, radost, loše suspregnute suze nikada nećemo zaboraviti. Ostali smo u kontaktu. Razvilo se jedno izuzetno prijateljstvo, zahvaljujući psu. Hvala, India.
