Nacionalna kampanja - volonteri u bitki za živote napuštenih zivotinja!

ISTRAŽILI SMO - KAKO (NE) BRINEMO O KUĆNIM LJUBIMCIMA, BEŠĆUTNIM VLASNICIMA PASA KAZNA DO 15 TISUĆA KUNA

Odsad ćemo svako ostavljeno leglo štenaca prijaviti policiji koja će tražiti vlasnika - rekla je Vlatka Grganić

Iako je cijepljenje i čipiranje pasa zakonska oobveza, većina vlasnika kućnih ljubimaca toga se ne pridržava. Ako uzmemo u obzir bjesnoću koja je gorući problem i tome dodamo stotinjak pasa lutalica na području županije čiji su vlasnici skinuli teško breme ostavivši ih na ulici, jasno je da smo sretni što pandemija nije poprimila šire razmjere. Ući u trag vlasnicima tih pasa najčešće je nemoguća misija jer se rijetko koji vlasnik odlučuje na čipiranje, a sankcije najčešće izostaju.

Veterinarske postaje na području grada Bjelovara prema nekim su procjenama ove godine čipirale tek tristotinjak pasa, što je tek trećina ukupnog broja pasa na županijskom području.

“Rijetko tko se odlučuje na čipiranje pasa. Najčešće to učine ako idu na put u inozemstvo, a isto vrijedi i za mačke koje, doduše, nisu ni dužni čipirati ” - rekla nam je Snježana Krog iz Veterinarske stanice Bjelovar i dodala da je cijena čipiranja 89 kuna.

Prema riječima Vlatke Grganić, volonterke u Društvu za zaštitu životinja Šapa koje zbrinjava napuštene životinje s područja naše, ali i susjednih županija, Društvo trenutno skrbi o 61 napuštenom psu, što je više nego ikad i premašuje njihove trenutne kapacitete.

Najveći je problem neprovođenje zakona, odnosno nečipiranje, tako da je vlasnika zapravo nemoguće pronaći.

“Ljudi su postali bešćutni; štence ostavljaju na svakakvim mjestima, pa čak i jarcima s vodom. Očito je da se svijest neće promijeniti dok god se bar jedan takav vlasnik ne uhvati na djelu - kazala je Grganić i dodala kako je propisana kazna za ostavljanje životinja od pet do 15 tisuća kuna. Kaže kako će u dogovoru s policijom poraditi na tom problemu.

“Odsad ćemo svako ostavljeno leglo štenaca prijaviti policiji koja će tražiti vlasnika, a spremni smo raspisati i nagradu za bilo kakvu informaciju o počinitelju ovog kriminalnog djela” - rekla je Grganić.

Prema riječima Stipe Crnkovića, rukovoditelja Radne jedinice Komunalne djelatnosti, ove je godine zbrinuto samo 16 pasa lutalica, što je trostruko više nego lani.

“Komunalac po nalogu Veterinarske inspekcije i komunalnog redara izlazi na teren i pse lutalice smješta u sabiralište u Brezovcu. Ondje mogu ostati do 60 dana, no najčešće ostaju 2-3 dana i daju se na udomljavanje ukoliko se vlasnik ne javi”. - kazao je Crnković.  (mj)

Izvor: Bjelovarski list

Nerijetko me nazovu ljudi, zainteresirani za udomljenje kojeg našeg “štićenika”. Sviđa im se “jer isti je naš koji je nedavno umro” (vjerujte, istinski ljubitelji životinja uvijek upotrebljavaju riječ “umro”), ali još nisu spremni, nisu preboljeli onog koji im je bio odani prijetelj toliko godina. Pričamo, ispod glasa, dostojanstveno o biću koje je osvojilo njihovo srce, i tugujem zajedno s njima jer i sama sam doživjela to traumatično iskustvo.

Imala sam kojih petnaest godina kada sam od prijatelja dobila za rođendanski poklon njega. Malo, crno, bucmasto štene, mješanca. Dugo sam mu birala ime, nijedno mu nije odgovaralo (željela sam da bude posebno!). Uzevši Rječnik stranih riječi, zastala sam već na slovu “A”; Aziz, to je ono što tražim, jer to je ime nosilo značenje: značilo je moćni, ugledni.

Započelo je jedno dugo, neprocijenjivo vrijedno prijateljstvo. Rastao je, i izrastao u velikog, pomalo zastrašujućeg psa, s najnježnijim srcem. Postali smo nerazdvojni: ujutro je bio prvi koji mi je poželio dobro jutro, navečer posljednji koji je strpljivo slušao “bubanja” iz povijesti i latinske deklinacije, uz dubok uzdah (“valjda je gotova”) kada bi se ugasilo svijetlo.

Proživljavao je, i nadoknađivao mnoge neuzvraćene ljubavi meni dragih ljudi, trpio moje gluposti i hirove, insinktivno osjećao moju tugu i stavljao svoju veliku glavu pokorno u moje krilo nudeći utjehu. A bio je samo pas, koji nije znao ništa drugo osim bezuvjetno i beskrajno voljeti. Uz njega sam se osjećala važnom, dobrom jer volio me je uvijek, bez obzira kako sam se ponašala prema njemu. Zbog njegovog opraštanja mog lošeg ponašanja, i ja sam se naučila opraštati. To i danas smatram svojom velikom vrlinom.

Mnogi moji prijatelji su se smijali kada bih o Azizu pričala kao o osobi, i pokazivala im njegovu sliku s nekog sretnog porodičnog izleta. Smatrali su me šašavom kada bi prepričavala naše dogodovštine sa šetnji, opisivala njegovo držanje i izraz kod pojedinih situacija. Savjetovali me da kupim nekog psa prikladnog za šetnju našim provincijskim gradićem, a ne da se šetkam s tim velikim, mrkim, crnim psom. I tako smo naše šetnje usmjerili livadama i šumarcima, moj pas i ja; ja tako sigurna i ponosna uz njega. Rasli smo i starili zajedno, radovali se i tugovali zajedno.

Tekle su godine, moj Aziz je posijedio, posivio, jedva se ustajao da bi teškim korakom izrazio svoju radost zbog mog dolaska kući. Sav se uvukao u sebe, poluslijepe oči gubile su sjaj. Uglavnom je ležao, tih, miran, uz poneki bolni uzdah. Svi smo u kući znali da mu dolazi kraj, da je starost i bolest napravila svoje i da životna snaga neumoljivo izlazi iz njega. Bili smo očajni, ali svatko je svoj očaj i tugu skrivao u sebi.

Bila sam uz njega kada je umro. To je bilo najmanje što sam mogla napraviti i tako se odužiti za sedamnaest godina vjernosti i ljubavi. Njegove slike više nemam, spaljene su u ratnom ludilu, ali ta prekrasna crna glava uvijek je u mom srcu i mojim pričama.

Još jednom, zbogom Aziz!

Vlatka Grganić

Zubarica Željka je meka srca

Udruge koje su brinu o napuštenim životinjama nerijetko se susreću s nedostatkom novca zbog čega se moraju oslanjati na donacije koje najčešće ne prelaze - troznamenkaste iznose. Dobre duše poput daruvarske stomatologinje Željke Lipovski, prava su rijetkost. Naime, ona je bjelovarskoj udruzi Šapa odlučila tijekom sljedeća dva mjeseca darovati po dvije tisuće kuna.

Vrijedna donacija

- Volim pse i životinje uopće te sam odlučila darovati novac jednoj od udruga koje udomljuju napuštene pse. Kako u Daruvaru takva ne postoji, odlučila sam se za bjelovarsku Šapu, o problemima koje sam čitala u Večernjaku - kaže Ž. Lipovski.

Predsjednica bjelovarskog Društva za zaštitu životinja Šapa Vlatka Grganić istinski je ganuta tim činom, navodeći kako neke bjelovarske tvrtke, koje imaju više novca, nisu donirale ukupno više od 5000 kuna, dok je Ž. Lipovski kao privatna osoba iz drugog grada, dala toliko puno.

Daruvarska stomatologinja koja odmalena voli životinje i sama je udomila već drugog psa. Našla ga je u zagrebačkom azilu za životinje - Druga prilika. Navodi kako za to treba imati puno vremena, truda, volje i živaca. Naime, u početku je Maksi, kojega su u azilu zatekli fizički i psihički ranjenog, bio potpuno nepredvidiv.

- Pola godine je trebalo da se naviknemo na njega i on na nas. Bilo je čak trenutaka kada sam se pitala što dalje s njim jer nije volio druge pse - kaže Ž. Lipovski.

Udomiteljica pasa

No, dok se u početku uopće nije veselio novim vlasnicima kada su dolazili s posla, Maksi, koji uživa sve blagodati u domu obitelji Lipovski, sada je potpuno druga priča, što svjedoči da i psi kao i ljudi, zaista čeznu za sigurnim utočištem i normalnim životnim navikama.

Željka Lipovski, koja je nerijetko novcem pomagala i ljudima, poručuje kako bi i drugi, koji imaju mogućnosti, trebali pokazati suosjećanje. Daruvarska dobročiniteljica se nada kako će sa svojim potezom potaknuti i druge koji na bilo koji način mogu pomoći napuštenim kućnim ljubimcima.

Pritom je bjelovarska udruga Šapa već pokrenula akciju u pojedinim bjelovarskim trgovačkim centrima gdje građani mogu ostaviti hranu za nezbrinute životinje. Premda neki od toga zaziru, najviše napuštenih pasa ipak dolazi iz obitelji koje su ih izbacile na ulicu.

Pomoć za rekordan broj pasa

U bjelovarskoj Šapi su zahvalni Željki Lipovski, čijom će pomoći “stanovnici” azila mnogo lakše uspjeti prezimiti. Ističu kako nikada dosad nisu radili u težim uvjetima, jer trenutačno skrbe o 57 pasa. O kakvoj je neprocjenjivoj pomoći riječ, govori činjenica kako je mjesečno samo za prehranu pasa nužno osigurati 5200 kuna, bez veterinarskih usluga jer se pri prihvatu, svaki napušteni pas podvrgava dvjema vrstama cjepiva, te čipiranju.

Večernji list, 27.studenoga 2008.
Michael Palijan

Ana Moćan, vlasnica hrabrog Čarlija, preminula je samo dva dana nakon što je pronađena u kukuruzištu i prevezena u bolnicu.

KARLOVAC - Na kućnom broju 51b, na kraju sela Vrh u općini Draganić, sam živi osmogodišnji mješanac škotskog ovčara Čarli. Iz neograđenog dvorišta gotovo ne izlazi i nikoga, osim susjeda Josipa Mažara koji ga hrani, unutra i ne pušta. I deset dana nakon njezine smrti u bolnici u Karlovcu misli da će se gazdarica, baka Ana Moćan, možda vratiti. Starica krhkog zdravlja i slabog pamćenja triput je zalutala i izgubila se.

Nestao na nekoliko dana

Dva puta kući ju je vratio njezin najvjerniji prijatelj, Čarli. Treći puta, 8. listopada, kilometar od kuće pala je u kukuruzištu. Čarli je opet bio kraj nje. Dva dana, bez hrane i vode, na njoj je ležao i grijao je, održavajući je tako na životu. Kada su lovački psi, koji su bili uključeni u traganje za bakom Anom, došli u blizinu, svojim ih je lavežom upozorio gdje leži nemoćna starica, a oni su pak doveli lovce koji su je pronašli.

Toga dana baka je navršila 78 godina. Spremili su je u bolnicu, a Čarli je nestao. Pojavio se kod kuće nakon dva dana, nekako u vrijeme kada je prestalo kucati bakino srce. Otada ga zovu Heroj.

- U potrazi je sudjelovalo dvadesetak policajaca i nas desetak lovaca, a uključili smo i pse. Oni su se našli s Čarlijem te tako i nas doveli do mjesta događaja. Baka Ana davala je znakove života, pa smo nazvali Hitnu koja ju je prevezla u bolnicu. Čarli je bio prestrašen, ali nevjerojatno vjeran toj baki, pa smo ga jedva otjerali da bismo je smjestili u bolničko vozilo - ispričao je lovac Ferdo Misir.

Dok su otkucavali posljednji sati samačkog života skromne starice, Čarli je lutao. Nitko nije znao gdje je. Onda se vratio i puna tri dana i noći cvilio i zavijao. - Nismo mogli spavati koliko je jako zavijao, a nismo mu mogli pomoći. Ta baka mu je bila sve, a i on njoj. Svuda su išli zajedno. Dijelili su dobro i zlo - rekla je susjeda Božena Peh. Susjed Josip Mažar boji se za Čarlijevu sudbinu.

- Bojim se da će ga uspavati jer nema vlasnika. Ja ga hranim, tu i tamo dođe u moje dvorište, ali brzo se vrati u svoje i ne miče se. Nitko kraj njega ne može do kuće - kaže susjed Josip, a da je nepovjerljiv prema strancima i sami smo se uvjerili. Baka Ana Moćan u mladosti je radila kao spremačica u jednom hotelu, a mirovina koju je dobivala bila je premala čak i za staricu koja je cijeli život proživjela skromno.

Pas joj bio jedina utjeha

- Bila je slaba, u posljednje vrijeme jela je samo jogurte. Taj pas bio joj je jedina utjeha - tužno priča susjed Josip. Čarli, čini se, utjehu traži u čuvanju ulaza u dvorište u kojem još žive uspomene na njegovu gazdaricu, baku Anu.

Tekst i slike preuzeti sa portala www.jutarnji.hr

REKORDAN BROJ OD 57 PASA ČEKA ZIMU U AZILU

Nedostatak primjerenog prostora bjelovarsko Društvo za zaštitu životinja Šapa tišti već dvije i pol godine. Bjelovarsko Društvo za zaštitu životinja Šapa u dvije i pol godine od utemeljenja nikad se nije našlo u tako nezavidnoj situaciji, kao što trenutačno neizvjesno očekuju nalet zime.

Rekordan broj pasa

Naime, u privremenom azilu za životinje u Letičanima trenutačno je rekordan broj napuštenih i neudomljenih pasa. Čak 57 pasa s neizvjesnošću očekuje spas u nalaženju novog vlasnika, koji bi im pružio sigurno utočište. - Otkad postoji udruga Šapa nikad zimu nisu iščekivali s tolikom neizvjesnošću s obzirom na broj napuštenih životinja - ističe Vlatka Grganić, predsjednica Društva za zaštitu životinja Šapa.

Dodaje kako ovom nezavidnom situacijom kulminira problem nedostatka primjerenog prostora za smještaj pasa. U vezi s tim pitanjem djelomično ih tješi obećanje Grada da će za izgradnju azila za životinje osigurati dio zemljišta u budućoj poslovnoj zoni Korenovo. - Istina, na taj bi se način, stupnjevitom gradnjom azila, trajno riješio problem nezbrinutih životinja. Upravo s takvom idejom i upućujemo zahtjeve Gradu, no do realizacije te ideje proteći će još mnogo vremena, time je upitna sudbina sada smještenih pasa u neprimjerenim uvjetima. Pritom treba znati da nam praksa govori kako se broj pasa stalno povećava, a time i bojazan za njihovo prezimljavanje - kaže V. Grganić.

Skupo prehranjivanje

Udruga Šapa iscrpljena je i financijski jer mjesečno samo za hranu za pse treba osigurati oko 5200 kuna. Taj je problem djelomično ublažen dogovorom s tvrtkom Pevec, koja iz đurđevačkog hotela Picok šalje pošiljke hrane. No, u Šapi se snalaze i na druge načine, a takav je primjer pomoći Bjelovarskog kazališta, koje je predstavom “Mali princ i izgubljeno pile” u korist udruge skupilo značajnih 2800 kuna.

Zdravlje pasa najbitnije

Hrana je tek dio osnovnih potreba pasa jer za svakog novog “stanovnika” azila treba osigurati dvije vrste cjepiva, te čipiranje. Za te usluge, za svakog psa, udruga mora osigurati dodatnih 150 do 160 kuna. U Šapi ističu da je zdravlje životinja najbitnije, potaknuti spoznajom da je bilo slučajeva da središtem grada hodaju psi lutalice zaraženi bjesnoćom.

Preuzeto iz Večernjeg lista, 18. studenoga 2008.
Damir Špehar

Mladi stranački “lavovi” iz Foruma mladih SDP-a Bjelovar, predvođeni Tatjanom Drageljević i Markom Filipanom,organizirali su 8. studenoga 2008. g. akciju prikupljanja novčanih sredstava za naše Društvo.

Vrlo dobro organizirani i puni entuzijazma, za rekordnih par sati, unatoč lošem vremenu, skupili su na gradskoj tržnici značajnih 500 kuna.

Zahvaljujemo njima i građanima Bjelovara,koji su uvijek voljni za ŠAPU dati novčani prilog. Uručena sredstva potrošena su za kupnju hrane za naše “štićenike” u privremenom skloništu u Letičanima.

Nadamo se da ovo neće biti kraj suradnje s Forumom mladih. Njihove ideje,entuzijazam i mladost svakako su dobrodošli u ŠAPU.

Dan je Svih Svetih, kišan, vjetrovit, nebom se valjaju sivi, tmasti oblaci…

Razmišljam, rastužena, o dragim ljudima koji više nisu s nama. Misli prekida zvuk mobitela: “Dobar dan, je li sam dobila ŠAPU? Da,izvolite…”. Nakon razgovora postala sam još tužnija, a radilo se samo o jednom psu kojemu nismo mogli pomoći, sad, momentalno. Nismo mogli pomoći,j er u “skloništu” nema mjesta ni za najmanji pseći repić, sve je puno: boksovi, kućice, kuća naše Mace, čak i tavan. Pokušavam to objasniti, ali u glasu djevojke osjećam nevjericu, uporno me pita: “A što da ja radim s psom,moji ga neće ni privremeno, nitko ga neće…”. Rezignirano odgovaram da ni ja ne znam.

I neću znati odgovor na to pitanje, sve dok se ne izgradi azil. Ali, hoće li i taj budući azil biti dovoljno velik da prihvati sve neregistrirane, neobilježene, necijepljene pse i mačke koje lutaju našim gradom i selima? Zasigurno neće, sve dok se neodgovorni vlasnici koji drsko, bezobrazno, pod okriljem noći izbacuju skotne kuje, bespomoćne štence, stare i “islužene” pse, tek progledale mačiće na kraj sela, u prvu grabu ili ih ostavljaju da uginu od gladi i žeđi u nekoj zabitoj šumi, ne “opale po džepu”.

I, došli smo do problema nesprovođenja Zakona o zaštiti životinja, tj. onog njegovog dijela koji govori o nadzoru nad sprovođenjem Zakona i ovlastima inspektora. Tim istim inspektorima itekako bi pomogli veterinari kada bi provodili zakonom obvezno čipiranje pasa, a jedni i drugi uveliko bi pomogli udrugama za zaštitu životinja, jer bi se sprječilo stalno obnavljanje broja napuštenih životinja.

Tada udruge, poput naše, ne bi trošile novce uglavnom za prehranu i veterinarsku skrb velikog broja pasa, nego bi ta sredstva mogli usmjeriti prema drugim projektima: sterilizaciji i kastraciji, poboljšanju uvjeta u skloništu, edukaciji građanstva o humanom i civiliziranom postupanju sa životinjama, raznim radionicama, kvalitetnom osposobljavanju volontera za rad sa životinjama…

U cijeloj ovoj priči žalosno je to da kazna mora natjerati pojedinca na Zakonom propisano ponašanje. Ostaje, međutim, pitanje hoće li to promijeniti njegovu senzibilnost i mijenje prema odbačenim i od ljudi prevarenih nevoljnika koji lutaju kuda ih šape nose, u potrazi za komadićem kruha i pažnjom prolaznika? Ne zaboravimo da i oni imaju pravo na život, kao i svi oni koji o njihovoj sudbini odlučuju.

Vlatka Grganić, predsjednica ŠAPE

Ako imate psa - pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču…

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.

Kad god sam bila ‘zločesta’, prijetio si mi prstom i pitao si me ‘Kako si mogla?’ - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest.

Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je ‘sladoled štetan za pse’, kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.

Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.

Ona, sada tvoja žena, nije bila ‘ljubitelj pasa’ - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse. Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam ‘zatočenik ljubavi’.

Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.

Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.

Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od ‘tvog psa’ postala sam ‘samo pas’, a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca.

Donio si pravu odluku za sebe i svoju ‘obitelj’, ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe.

Ispunio si sve obrasce i rekao ‘znam da ćete joj pronaći krasan dom’. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo ‘Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!’ A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo.

Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se ‘Kako je mogao?’

U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san… ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala.

Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju.

Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala ‘Kako možeš?’

Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je ‘Oprosti’. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje ‘Kako možeš?’ nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.

Napisao Jim Willis, 2001.

Poruka autora:

Ukoliko je ‘Kako si mogao?’ izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih kućnih životinja koji svake godine umiru u američkim i kanadskim azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.

Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje kućnih životinja važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

Bio sam klinac otprilike do 8 - 9 godina kada sam nakon dugo godina nagovaranja dobio od tate kujicu koja je sličila njemačkom ovčaru. Kujica je brzo rasla i stjecala navike koje nisu bile poželjne, kao na primjer klanje odraslih pilića u obitelji sa šestero djece, pa skakanje na ljude itd. Na mene su vršili pritisak zašto ju ne naučim da to ne radi. Znao sam da pred njom nije svijetla budućnost ako ne prestane s nepoželjnim ponašanjem. To je bilo osamdesetih godina i ljudi u mom okruženju nisu imali razumijevanje za pse.

Zbog mladosti, neiskustva i u vrijeme dok nije postojala dostupnost informacijama, ja sam pokušao naučiti svog psa pristojnom ponašanju. Skinuo sam remen s školske torbe i zakačio na ogrlicu i pokušao učiti psa da hoda uz nogu. Pričao sam, objašnjavao, prijetio, silio ju da hoda. Bio sam izbezumljen, a kujica se samo otimala i nije joj bilo jasno zašto joj ograničavam kretanje. Dresura je završila na način da je kujica dobila 2 puta po 5 - 6 udaraca, i uvidio sam da se njeno ponašanje niti nakon prve niti nakon druge serije udaraca nije promijenilo, dapače još više se otimala ne bi li pobjegla iz te situacije.

Ja sam toliko bio isfrustriran da sam od kujice odustao, prestao ju šetati zato što se ona neće potruditi. Preko 20 godina izbjegavao sam svaki kontakt sa psima. Potpuno sam izgubio vjeru u pse. Psi su za mene bili krivi što ne žele shvatiti.

Od tog događaja prošlo je preko dvadeset godina i ja ga ne zaboravljam. Sjetim se svaki put kada mi drugi prepričavaju slične priče. Jedan prijatelj kaže: “Mato, 15 puta mi pobjegne, ja ga istučem i on 16 put bježi. Pa jeli on lud.”  Drugi kaže: “Ja ga istučem, i on opet po svome.” Takvih priča ima previše u našem društvu.

Ali NIKAD, NIKAD, NIKAD nisam čuo da je netko ispričao: ..istukao sam psa i odjednom je sve štimalo, pas mi se veselio, uživao u mom društvu, slušao itd.

Zašto ja priznam ono što je NEGATIVNO i što mi se desilo kao djetetu. Samo zato da ljudima poručim da zavezati psa za šljivu i uzeti šibu ili bič ništa ne rješava.

Nakon tisuće sati obučavanja što na seminarima, knjigama i DVD-ima stekao sam znanje, ponavljam ZNANJE, i to znanje smatram ključnim u humanijem odnosu prema psima.

koja asocira na humaniji odnos prema psu. Nije poanta u zamjeni riječi nego u drukčijem pristupu čovjekovom najboljem prijatelju.

Često čujem od ljudi kako su istukli psa i kako sada piša kada mu prilaze i kako legne od straha itd. Takvim ljudima ne prilazim na način da ih optužujem nego prvo kroz razgovor pokušam dokučiti što ih smeta u ponašanju psa pa im onda objasnim kako riješiti taj problem na humaniji način. Često se ljudi čude kako je to zapravo jednostavno. a oni tuku psa.

Poruka ove cijele priče da obrazovana osoba shvaća da se tučom ne rješava problem, ali da se ZNANJEM stječe ispravna slika o psima, njihovim potrebama, nagonima i načinu kako ih uz salamu ili lopticu naučiti čak i do 100 zapovijedi.

Umoljavam sve ljubitelje pasa da se obučavaju, godišnja članarina u nekoj Gradskoj knjižnici nije skupa, a puno će naučiti i nadam se prestat će tući psa. Danas su informacije puno dostupnije nego u mojoj mladosti. Nemojte se dovoditi u situaciju da budete izbezumljeni kao što sam ja bio nego prvo naučite, a onda uživajte u svom psu.

S obzirom da je pas puno niže inteligencije od nas mi smo ti koji trebamo njega proučavati, njegovo je samo da nas voli.

Sjetio sam se još jednog velikog problema, a to je što ljudi nakon što istuku psa i vide da tuča pasa ne dovodi poboljšanju odustaju od psa i više ga ne šeću ili ga puste na ulicu na milost i nemilost ovog grubog svijeta. Opet je ZNANJE o psima rješenje i za ovu vrstu problema.

Ovim putem javno se ispričavam svim psima s kojima sam radio i kojima sam zbog svog neznanja i nespretnosti prouzročio bol. Stalno mijenjam metode rada i vidim da se psi vesele školovanju kada se ono provodi po humanim metodama.

Što više budete čitali i učili o psima to ćete više razumjeti svog psa i više uživati u šetnjama.

Bok svima!

Zovem se Nera, mala sam mješanka crne boje sa bijelom “kravatom” i bijelim šapicama. Stara sam dvije i pola godine. Kao beba od dva mjeseca dospjela sam u kuću mojih vlasnika Nada i Branka.

Nekoliko dana nakon udomljenja išla sam s njima na godišnji odmor. Bilo mi je lijepo, kupala sam se u jezeru i odmarala na plaži, naravno zaštićena suncobranom. Jer morate znati da mi sunce jako smeta i mogla bi dobiti sunčanicu. Šetnje u troje u predvečerje dana postale su obavezni dio naših života.

Nakon povratka s godišnjeg moji vlasnici su morali ići raditi. Dok su oni radili ja sam ostajala u kući i čekala ih. Veselo sam ih dočekivala jer sam znala da slijedi maženje, hranjenje, druženje i šetnja. Ako bi moja Nada morala ostati duže na poslu, po mene bi došli baka i djed i odveli me u “vrtić”. Volim ići kod bake i djeda jer tamo imam društvo mališana kao što sam i sama.

Jako se volim voziti u autu, i naučila sam da se moram voziti na zadnjem sjedalu. Volim se voziti s Nadom jer ona pusti glazbu na radiju, a ja gledam kroz prozor i ponekada lajem tj. Pozdravljam pripadnike svoje vrsta. Navečer kada moja vlasnica završi kućanske poslove i sjedne na trosjed, ja legnem kraj nje. Ona me onda mazi i tepa mi. Osjećam da me voli i jako sam sretna i zadovoljna tada. Zapravo, volim reći da smo prijateljice.

Voljela bih kada bi svi pripadnici moje vrste imali nekoga kao što su moji Nada i Branko.

Nera