Bio sam klinac otprilike do 8 - 9 godina kada sam nakon dugo godina nagovaranja dobio od tate kujicu koja je sličila njemačkom ovčaru. Kujica je brzo rasla i stjecala navike koje nisu bile poželjne, kao na primjer klanje odraslih pilića u obitelji sa šestero djece, pa skakanje na ljude itd. Na mene su vršili pritisak zašto ju ne naučim da to ne radi. Znao sam da pred njom nije svijetla budućnost ako ne prestane s nepoželjnim ponašanjem. To je bilo osamdesetih godina i ljudi u mom okruženju nisu imali razumijevanje za pse.
Zbog mladosti, neiskustva i u vrijeme dok nije postojala dostupnost informacijama, ja sam pokušao naučiti svog psa pristojnom ponašanju. Skinuo sam remen s školske torbe i zakačio na ogrlicu i pokušao učiti psa da hoda uz nogu. Pričao sam, objašnjavao, prijetio, silio ju da hoda. Bio sam izbezumljen, a kujica se samo otimala i nije joj bilo jasno zašto joj ograničavam kretanje. Dresura je završila na način da je kujica dobila 2 puta po 5 - 6 udaraca, i uvidio sam da se njeno ponašanje niti nakon prve niti nakon druge serije udaraca nije promijenilo, dapače još više se otimala ne bi li pobjegla iz te situacije.
Ja sam toliko bio isfrustriran da sam od kujice odustao, prestao ju šetati zato što se ona neće potruditi. Preko 20 godina izbjegavao sam svaki kontakt sa psima. Potpuno sam izgubio vjeru u pse. Psi su za mene bili krivi što ne žele shvatiti.
Od tog događaja prošlo je preko dvadeset godina i ja ga ne zaboravljam. Sjetim se svaki put kada mi drugi prepričavaju slične priče. Jedan prijatelj kaže: “Mato, 15 puta mi pobjegne, ja ga istučem i on 16 put bježi. Pa jeli on lud.” Drugi kaže: “Ja ga istučem, i on opet po svome.” Takvih priča ima previše u našem društvu.
Ali NIKAD, NIKAD, NIKAD nisam čuo da je netko ispričao: ..istukao sam psa i odjednom je sve štimalo, pas mi se veselio, uživao u mom društvu, slušao itd.
Zašto ja priznam ono što je NEGATIVNO i što mi se desilo kao djetetu. Samo zato da ljudima poručim da zavezati psa za šljivu i uzeti šibu ili bič ništa ne rješava.
Nakon tisuće sati obučavanja što na seminarima, knjigama i DVD-ima stekao sam znanje, ponavljam ZNANJE, i to znanje smatram ključnim u humanijem odnosu prema psima.
Kako ljudi stječu ZNANJE tako izbacuju iz svog rječnika riječ DRESURA koja asocira na tuču pasa i koriste riječ ŠKOLOVANJE
koja asocira na humaniji odnos prema psu. Nije poanta u zamjeni riječi nego u drukčijem pristupu čovjekovom najboljem prijatelju.
Često čujem od ljudi kako su istukli psa i kako sada piša kada mu prilaze i kako legne od straha itd. Takvim ljudima ne prilazim na način da ih optužujem nego prvo kroz razgovor pokušam dokučiti što ih smeta u ponašanju psa pa im onda objasnim kako riješiti taj problem na humaniji način. Često se ljudi čude kako je to zapravo jednostavno. a oni tuku psa.
Poruka ove cijele priče da obrazovana osoba shvaća da se tučom ne rješava problem, ali da se ZNANJEM stječe ispravna slika o psima, njihovim potrebama, nagonima i načinu kako ih uz salamu ili lopticu naučiti čak i do 100 zapovijedi.
Umoljavam sve ljubitelje pasa da se obučavaju, godišnja članarina u nekoj Gradskoj knjižnici nije skupa, a puno će naučiti i nadam se prestat će tući psa. Danas su informacije puno dostupnije nego u mojoj mladosti. Nemojte se dovoditi u situaciju da budete izbezumljeni kao što sam ja bio nego prvo naučite, a onda uživajte u svom psu.
S obzirom da je pas puno niže inteligencije od nas mi smo ti koji trebamo njega proučavati, njegovo je samo da nas voli.
Sjetio sam se još jednog velikog problema, a to je što ljudi nakon što istuku psa i vide da tuča pasa ne dovodi poboljšanju odustaju od psa i više ga ne šeću ili ga puste na ulicu na milost i nemilost ovog grubog svijeta. Opet je ZNANJE o psima rješenje i za ovu vrstu problema.
Ovim putem javno se ispričavam svim psima s kojima sam radio i kojima sam zbog svog neznanja i nespretnosti prouzročio bol. Stalno mijenjam metode rada i vidim da se psi vesele školovanju kada se ono provodi po humanim metodama.
Ako samo jedna osoba na ovom svijetu prestane tući svog psa i odluči se za humaniji odnos ono moje priznanje i moj trud oko ovog teksta isplatio se.
Što više budete čitali i učili o psima to ćete više razumjeti svog psa i više uživati u šetnjama.
Ukoliko zapnete nemojte tući svog psa nego nazovite: MATO RAVENŠĆAK, 098 9216 785
