Briga za napuštene i zlostavljane životinje često izaziva podsmjeh pa i osudu.
Na komentare “Zar su životinje važnije od ljudi”, “Ljudi nemaju što jesti, a vi brinete o životinjama” već smo dobrano oguglali. Bole pozivi naših sugrađana, dobrih, plemenitih ljudi koji su uvijek spremni nahraniti lutalicu, koja je to samo zato što ga je netko izbacio na ulicu, koji trpe neuljudne komentare svojih susjeda ili slučajnih prolaznika. Pitaju nas, ražalošćeni što se to događa s ljudima, gdje je nestala ljudskost, humanost, sućut prema onima koji nepopravljivo vjeruju da su upravo ljudi dobri i da su im prijatelji?
Takva razmišljanja i stavovi nisu novost, uvijek ćemo ih čuti kada god upozoravamo na neprimjeren odnos prema životinjama, isčitavamo ih iz nedovoljnog zalaganja i postojanja stvarne volje onih koji bi prvi trebali poštivati bilo koji zakon, da Zakon o zaštiti životinja ne ostane samo mrtvo slovo na papiru i štivo nekoliko volontera, osjetimo u glasu ljudi koji o Šapi ne znaju ništa, ali smatraju da trebamo rješavati nekontrolirano razmnožavanje njihovih kućnih “ljubimaca” ili biti prihvatilište za onoga koga se vlasnik zasitio ili je izašao iz mode…
Ponekad osupnemo pred podcjenjivanjem, grubim riječima, ucjenama onih koji imaju morala ostaviti kuju sa štencima u nekom šumarku, ili privezati psa za drvo i pustitii ga na milost i nemilost svojoj već poludivljoj lutajućoj braći. Onda dignemo glavu jer znamo da takvi komentari i ponašanja dolaze od osoba koje nikada same nisu poduzele ništa da bi pomogle u rješavanju nekog problema, najmanje onoga za kojega se,obično vikom, zalažu.
Nezaposleni, nezbrinuta djeca, osiromašeni umirovljenici, socijalno ugroženi, alibi su kojima se služe kako bi omalovažavali rad i zalaganje zaštitnika životinja i kod njih izazvali osjećaj odgovornost za stanje u kojima se nalaze te skupine ljudi. Društvima koja se bave zaštitom životinja tako se potiho sugerira da gube vrijeme na za njih beznačajne ostavljene, traumatizirane, ranjene, bolesne i zlostavljane životinje, ne uviđajući da je uzrok takvog stanja upravo čovjek. Nameće nam se osjećaj srama jer smo sretni kada su naši “štićenici” siti i zaštićeni. Naša zalaganja za humani i civilizirani odnos prema četveronožnim nevoljnicima, za postojanjem skloništa u kojeg se ne bi sramili pozvati dragog gosta, ne znači negiranje postojanja drugih problema koji se tiču građana niti negiranje rada društava koja se bave njihovim rješavanjem.
Nepoštivanje Zakona o zaštiti životinja i njegovih podakata od strane lokalne vlasti, veterinara, veterinarske inspekcije i samih građana rezultira nekontroliranim povećanjem populacije kućnih životinja, nasilnim gašenjem njihovog života bilo od ruke vlasnika, gladi, žeđi, smrznuća, bolesti. Na taj problem ukazujemo već četvrtu godinu, istinski se trudimo spasiti što više nedužnih života, ulažemo svoje vrijeme, znanje, energiju i srce da bi učinili promjenu na bolje za dobrobit svih.
Na žalost, ne možemo spasiti sve, uz put noseći teret bezobzirnog prebacivanja odgovornosti isključivo na Šapu.
Zato se zaustavite kada sretnete gladnu i napaćenu životinju. Osjetite taj strah u očima ako zamahnete nogom ili kažete “Marš!” ili doživite erupciju čiste sreće kada ju pomilujete po glavi i pružite komadić peciva. Izbor je na vama.
