Prometna bjelovarska ulica, sve vrvi od prolaznika, vrijeme je “gableca”. Pred vratima pekarne stoji kujica, neodređene pasmine, prašnjave i mjestimice sijede dlake (od briga ili neke prijateljske tučnjave) i nevjerojatno umornih i tužnih očiju. Pored nje dražesno štene. Promatram. Ljudi ulaze i izlaze iz pekarnice, noseći mirisna peciva.
Prema svakom podigne pogled. Moli. Prosi. Tiho i nenametljivo. Hladno je, štene se stisnulo uz nju. Hoće li itko odlomiti komadić peciva i dati im? Ne mogu više gledati tu nijemu patnju. Uzimam iz torbe paketić salame namijenjen mojoj djeci i hranim ih…
