Nacionalna kampanja - volonteri u bitki za živote napuštenih zivotinja!

Vrijeme obveznog cijepljenja pasa protiv bjesnoće je iza nas. Savjesni građani uredno su cijepili svoje ljubimce ,a oni drugi na sve moguće načine dovijali su se kako izbjeći tu zakonsku obvezu. Jer to košta, zar ne, 118 kuna i jednostavnije je životinju izbaciti na ulicu, periferiju grada ili ju ostaviti u nekom šumarku…

Dojave o napuštenim psima, kujama s malim štencima ili tek progledalim psićima u kartonskim kutijama bile su svakodnevne. Naša ŠAPA ih je sve redom kupila, smještala u ionako zatrpan prostor privremenog skloništa, cijepila, liječila po potrebi i nadala se onom čarobnom pozivu: „Zainteresirani smo za jednog vašeg psa…“

Tih poziva je sve manje, a štićenika o kojima krajnjom izdržljivošću danonoćno brine naša gospođa Marija, sve je više. Sada ih ima blizu pedeset, taj broj se mijenja iz dana u dan,uglavnom naviše jer se desi da nam dođe skotna kujica ili „sponzori“ jednostavno ostave pse pred skloništem. Hrane je potrebno sve više, kao i veterinarskih intervencija obzirom da su nađeni psi u vrlo lošem stanju, zapušteni i ozlijeđeni.

Poseban problem je smještaj, obzirom da raspolažemo sa samo šest boksova u kojima se nagurava i po nekoliko pasa. Kao i oni, i mi se plašimo kiše, blata i zime, one zadnje na pol pojedene vreće hrane,bolesti…

Pred vratima je sezona godišnjih odmora i jako se nadamo da se neće ponoviti ono napisano na početku teksta, jer ŠAPA više nema niti financijskih niti prostornih mogućnosti zaprimiti iole veći broj lutalica.

Stoga apeliramo na građanstvo da svoje ljubimce, ukoliko ih ne mogu voditi sa sobom, ostave na brigu pouzdanim ljudima. U protivnom će životinja gladna i žedna, izložena zloj sudbini lutati ulicama dok ne završi pod kotačima automobila, ili ubijena skonča u nekoj grabi…

ŠAPA redovito pokušava kroz medije probuditi savjest lokalnih političara, potencijalnih donatora i građanstva o osjetljivoj tematici skrbi za napuštene životinje, počevši od prevelikog broja pasa u skloništu, kronične nestašice novca za hranu, veterinarske usluge, neadekvatnog prostora, pomanjkanja volontera (činjenica je da neki članovi ŠAPE nikada nisu bili u skloništu), neodgovorenih poziva za pomoć kada nam je ta pomoć itekako trebala, necivilizacijskog odnosa prema životinjama onih za koje ne vrijede nikakvi zakoni, a kamoli Zakon o zaštiti životinja.

Rad Društva se marginalizira i omalovažava, a vrijeme kada jedinice lokalne ili područne samouprave trebaju osnovati sklonište za životinje neumitno istječe. Taj rok je naime,1.siječnja 2009.g.

Vlatka Grganić,predsjednica ŠAPE

Gospodin Mladen Medak Gaga za sve nas prijatelje životinja organizira dobrotvorni KONCERT ŠALJIVIH ŠANSONA.

Koncert će se održati dana 21. svibnja 2008.g. u Domu kulture s početkom u 19 sati. Ulaz je besplatan, a eventualno donirana sredstva iskoristit ćemo za kupnju hrane našim lajavim “štićenicima”, kojih broj, na žalost, iz dana u dan raste.

Stoga dođite, i podijelite s nama radost činjenja dobrog djela prema čovjekovom najvjernijem prijatelju.

Dana 3.svibnja 2008.g. Društvo za zaštitu životinja ŠAPA obilježilo je dvogodišnjicu postojanja. Ponosni smo što smo opstali, i u našim privremenim skloništima pružili sigurno utočište mnogim napuštenim, lutajućim životinjama.

Za to vrijeme profilirali smo se kao udruga koja, usprkos mnogim poteškoćama (nepostojanje adekvatnog prostora, kronična besparica) pruža zaštitu ne samo psima i mačkama na području grada Bjelovara, nego iz cijele županije, pa i šire. Evidentno je smanjenje pasa lutalica, od kojih ni jedan već pune dvije godine ne uživa “pogodnosti” šinteraja u Brezovcu ili luta iznemogao ulicama i parkovima.

U našem radu veliku pomoć pružili su nam građani ne samo našeg grada, nego brojni znani i neznani ljubitelji životinja, čije su nam donacije i topla riječ podrške davali podstrek da ne odustanemo od naše misije, a to je izgradnja azila za nezbrinute životinje. Do ostvarenja te ideje, svi beskućnici i nadalje će pronalaziti utočište kod naše nemjerljivo plemenite članice, gospođe Marije Horvat u Letičanima.

Dobri ljudi uvijek su znali prepoznati naš rad i trud. Jedan od njih je i gospodin Mladen Medak Gaga, koji za sve nas, prijatelje životinja, organizira dobrotvorni KONCERT ŠALJIVIH ŠANSONA.

Ovo je priča o nadi, odanosti i ljubavi. Priča o čovjeku i psu.

India, prekrasna debermanka oštenjena je u siječnju 2006. g. u obitelji plemenite i istinske zaljubljenice u životinje, gospođe Višnje u Lovranu. Kada je došlo vrijeme Indijinog udomljenja u novu sredinu, pojavila se naizgled idealna obitelj za štene: mlada obitelj s dvoje slatke dječice, usta punih priča o krasnim uvjetima u kojima će kujica odrastati…

Dogovorili su se da ostanu u kontaktu i da se uvijek mogu obratiti tada već bivšoj vlasnici u svakom pitanju oko odgoja, njege, zdravstvene skrbi te plemenite vrste. I tako je Indija otišla, u dobroj vjeri da je obitelj D.Ž.-a za nju baš ona prava. Ostali su i neki, nikada poravnati računi.

Prolazili su dani, mjeseci. Gospođa Višnja uzalud je vrtila telefonske brojeve pokušavajući saznati, ako niša drugo, kako se mala ljepotica snašla u novoj sredini, je li zdrava i iskazuje li sve one plemenite crte karaktera toliko tipične za dobermane. Telefoni su zlokobno šutjeli, pisma dobre namjere vraćala su se neotvorena. Zabrinutost je rasla, jer činilo se nestvarnim da obitelj i pas tako tajanstveno nestanu.

Pomisao da se Indiji nešto desilo, duboko je uznemirila bivšu vlasnicu. Dala se u malu, privatnu potragu i konačno u jednoj maloj istarskoj zabiti pronašla „kuću“ mlade obitelji. I Indiju. Prizor je šokirao: kućica-betonska garaža, nered od raznog smeća i otpada u inače skoro netaknutoj prirodi istarske šume. Indija, sada već poodrasla, zapuštena, mršava i zapaćena vezana telefonskim kabelom. Oko nje prljave, prazne posude. I onaj neopisivi strah i bol u očima. U kući nije bilo nikoga, a nedaleki susjed samo je rekao: „Dali ste plemenitu životinju ljudskoj životinji…“

Zgrožena, ražalošćena ljudskom okrutnošću, ponovo je pokušala stupiti u kontakt s D.Ž. s namjerom da joj vrate Indiju, bez obzira na cijenu koju bi tražili za nju. Pokušala je preko veterinarske inspekcije, koja im je navodno uputila „ukor“ u vezi zanemarivanja životinje, a držanje psa na lancu u lijepoj našoj nije zabranjem ni novim Zakonom. Sljedeći put kada je došla, Indije nije bilo. Navodno je s „gazdom“ odselila na područje naše županije.

Jednoga dana, krajem ožujka 2007. g. zazvonio je „Šapin“ telefon. Ugodan glas, dobar dan, zovem iz Opatije, molim vas za pomoć… Bez daha slušala sam pričo o Indiji, koju je s toliko emocija i nježnosti ispričala gospođa Višnja. Sama sebi sam rekla: moraš pronaći tu kujicu i vratiti ju doma.

Tako je ŠAPA krenula u akciju. Trebalo je locirati mjesto u županiji gdje se navodno preselio dotični. Je li Indija s njim, ili možda uz put prodana (sve je bilo pod znakom pitanja). Nazivali smo veterinarske stanice i raspitivali se o pojavi nove, mlade dobermanke i molili da nam to odmah jave. Uposlili znane i neznane ljubitelje životinja da široko otvore oči i uha na dojavu o novom psu u svojoj sredini. Uputili smo dopis MUP-u s prijavom o zlostavljanju životinje i zamolbom da nam pomognu u lociranju D.Ž.-a.

Potraga je potrajala skoro pet mjeseci, kada smo dobili prvu vijest o Indiji. „Gazda“ je prodao Indiju za doslovno nekoliko gajbi pive ljudima koji kao i on, nisu znali što bi s takvim plemenitim psom. Srećom, Indija kod novih vlasnika nije trpjela lanac i glad. Stupili smo u kontakt, u tren oka dogovorili cijenu za Indijin otkup, sjeli u raštimani JUGO i otišli po nju.

Nemoguće je opisati emocije i naše, i gospođe Višnje kada smo javili da se Indija nalazi na sigurnom, u našem skloništu. Čim joj je to posao omogućio, za par dana, došla je po nju. Pogled prepoznavanja, radost, loše suspregnute suze nikada nećemo zaboraviti. Ostali smo u kontaktu. Razvilo se jedno izuzetno prijateljstvo, zahvaljujući psu. Hvala, India.

ŠAPA je, već tradicionalno, bila prisutna na Proljetnom sajmu u Gudovcu. Pitate se, što smo tamo radili? Osim promocije rada našeg Društva i edukacije građanstva o humanom odnosu prema životinjama, skupljali smo novčane donacije za naše štićenike - pse. Prodavali smo suvenire koje su napravila djeca iz IV osnovne škole i koje nam je donirala profesorica Estera Brletić. Nadamo se daljnjoj uspješnoj suradnji s tom školom. Hvala na prekrasnim unikatnim radovima, koji su oduševili mnoge posjetitelje sajma.

Prvog dana skupili smo oko 700 kuna. Bilo je vrlo ljubaznih donatora, ali i onih koji su se izvlačili od toga da doniraju i jednu kunu. Naime, naš moto je bio “Vaša kuna spašava naše živote”. Na žalost, naslušali smo se i pogrdnih riječi.

Drugog dana pratilo nas je loše vrijeme, a time je i posjećenost bila vrlo slaba. Ipak, prodali smo suvenira u vrijednosti jedne vreće hrane. Kaže se da šećer dolazi na kraju. Osvanula je nedjelja, sunčana, puna optimizma. Puno dobrih ljudi doniralo je novac za ŠAPU. Na sajmu smo sreli i bivšu gradonačelnicu Đurđu Adlešič, koja je dala cijelih 5 kuna.

Poznati glumac Goran Navojec izdašno je poklonio za naše peseke 70 kuna. Bravo, Gorane!

Zahvaljujemo svim ljudima dobra i plemenita srca, koji su pomogli našim psima, kojima je ŠAPA topli dom. Zahvaljujemo odgovornim ljudima sajma koji su nam besplatno donirali mjesto i dva kioska. Ugledajte su u ove ljude, pa i vi nešto odvojite za ŠAPU. Za dobro djelo nikada nije kasno.

Matko Mamić, učenik V razreda III osnovne škole

Razlog pisanja upute?
Uputa je namijenjena svim vlasnicima kuja. Cilj ove upute je kvalitetniji suživot između ljudi i njihovih kuja. Često dolazi do nesporazuma, i vlasnici su nezadovoljni, a zapravo razlog svih nesporazuma je NEZNANJE.

Razlika između mužjaka i kuja?
Kuje se razlikuju od mužjaka po slijedećem:
- niže su rastom (manji obujam glave, prsa, kraće su itd.)
- nježnije su (manje agresivne)
- poslušnije
- privrženije gazdi (manje su sklone skitnji)
- dvaput godišnje se tjeraju (svakih 6 mjeseci – ali to je relativno)
- manje jedu

Kada se javlja kod kuja prvo tjeranje?
Prvo tjeranje kod kuja se javlja otprilike s 7-12 mjeseci. Teško je točno predvidjeti jer tjeranje ovisi o vrsti psa, zdravlju, godišnjem dobu itd.

Kako prepoznajemo tjeranje?
Kuja pojačano mokri i ostavlja mirisne tragove - poruke mužjacima. Spolovilo joj nabrekne. Za otprilike 1-2 dana počne krvariti. Mužjaci se skupljaju oko kuje. Tuku se za nju. Kuja se igra s mužjacima, ali ih ne pusti na sebe. Od 10-14 dana (od početka krvarenja) kuja počne puštati mužjake na sebe. 2 - 10 dana pušta mužjake i ciklus se završava. Cjeli ciklus traje 3-4 tjedna.

Ako je ostala skotna?
Prvih mjesec dana se ne vide na kuji nikakve promjene. Oko 32. dana počinje kuji rasti trbuh i sise (širi se). Tada se štenci počinju više razvijati. Kuju treba početi pojačano hraniti, i izbjegavati jaka zamaranja. 

Koćenje?
Kuje nose 62 dana (58 – 64). Pred kočenje 1-4 dana kuja počne uređivati gnijezdo. Ako im mi napravimo gnijezdo one ga urede po svom (u kućici ili dvoru kopaju rupu) – sve raskopaju. Neke kuje prestaju prije kočenja jesti, pojačano se i uznemireno kreću. Iscuri im vodenjak. Teško je reći kojom brzinom izlaze štenci, ali kreće se od 20 minuta do 3 sata po štenetu. Može biti i u nepravilnim razmacima.

Ukoliko ne želimo štence?
Da bi izbjegli da nam kuja ostane skotna, moramo spriječiti kontakt kuje i mužjaka. U vrijeme tjeranja mužjaci preskaču ograde, dolaze u čoporima, a i kuje su sklonije skitnji. Često se dešava da se gazda vrati kući i zatekne u boksu ili dvorištu hrpu pasa. Nagoni mogu biti tako jaki kod mužjaka ili kuje da ih neće spriječiti niti ograda od 3 metra, a slabije ograde će progristi ili potkopati ispod samo da bi se sastali. Druga mogućnost je da u suradnji s veterinarom koristimo medicinske oblike zaštite.

Želim pariti kuju?
- Kuja se prvi put smije pariti s otprilike 1.5 godinom (drugo tjeranje). Odmah napariti kuju u prvom tjeranju nije nikako preporučljivo jer ona još nije završila svoj psihofizički razvoj pa nije u stanju brinuti o štencima.
- Ako je kuja prošla 1.5 godinu i nije čistokrvna onda joj biramo mužjaka koji nam se svidi ne gledajući na pasminu.
- Ako je kuja prošla 1.5 godinu i čistokrvna je onda je najbolji izbor mužjak iz iste pasmine s što boljim psihofizičkim karakteristikama. Moramo biti svjesni da se karakteristike mužjaka i kuje prenose na potomstvo.
- Najbolje je da kuju vodimo mužjaku 11 dan od dana kada je počela krvariti i po mogućnosti još jedanput sutradan. Ako kuju pustimo pod mužjaka više puta ne možemo ništa izgubiti, možemo samo imati više štenaca.
- Prvo parenje i koćenje je za kuju najbolnije i najteže. Nije svjesna što joj se događa.
- Kuje prosječno kote 6 štenaca, a ima slučajeva da su kotile od 1 do 12 štenaca.

Da li je to sve tako kako piše?
U grubo rečeno to je to. Ali svaki pas je jedinka za sebe i ima neke svoje specifičnosti. Npr. neka kuja će se uvijek tjerati u ljetu i kotiti štence 59. dan. Druga će se tjerati u proljeće i kotiti štence 62. dan.

O autoru
Zovem se Mato Ravenšćak, živim u Bjelovaru i sustavno se bavim proučavanjem pasa od 1998. godine. Član sam DRUŠTVA ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA “ŠAPA” iz Bjelovara. Želja mi je da kroz niz ovakvih skripti svoje znanje prenesem na što je moguće veći broj ljubitelja pasa.

Sjećam se bila je subota. Popravljao sam boksove svojih pasa kad je zazvonio telefon. Zvala je doktorica Gordana Knežević-Miličić. Po glasu sam odmah osjetio da je bila pod pritiskom. Obzirom da nam je zajednička ljubav prema psima, naravno da sam pretpostavljao da se radi o toj tematici.

Kao što je danas normalno i ona je imala isplaniran dan i posla preko glave, ali svatko od nas ima svoje prioritete u životu tako da mi koji smo članovi DRUŠTVA ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA “ŠAPA” iz Bjelovara često moramo preplanirati dan kako bi u dnevni raspored ubacili spašavanje pasa ili nešto slično.

Čim mi je kazala da trebamo ići u akciju spašavanja psa, tražio sam što više informacija kako bi što kvalitetnije i brže mogli pomoći ugroženoj životinji. Saznao sam slijedeće činjenice: radilo se o visokom psu, jače građe, smeđe boje, vuče za sobom lanac, udario ga je auto i besciljno luta po ulici Pere Biškupa u Bjelovaru.

Dobio sam apsolutno dovoljno informacija, ali od jedne činjenice zazirem, a to je kada vidim da pas po cesti vuče lanac. Naravno da sam protiv da se pse drži na lancu, nego je osnovni problem što ima problematičnih ljudi koji drže pse na lancu i takav prošeće po ulici samo kada pukne lanac. Logično je za očekivati da se takav pas ne zna ponašati u urbanoj sredini i takvi psi ili završe pod kotačem ili nekoga ugrizu. Radi te činjenice me jeza prođe kada u gradu vidim psa koji vuče lanac za sobom.

Pošto sam ja iskusni kinolog, član HRVATSKOG KINOLOŠKOG SAVEZA i posjedujem znanje i opremu odmah sam pripremio prikolicu za prijevoz pasa, različite povodnike i ogrlice, salamu u džep i za svaki slučaj zaštitno odijelo u slučaju da se radi o opasnom psu.

Inicijator akcije uz doktoricu Gordanu Knežević-Miličić je bila i jedna divna osoba gospođa Mira Radičević. One su odnijele u posudama psu vode i hrane, ali pas je bježao i od ljudi i od auta. Na prvi pogled se vidjelo da je jadan pas izgubljen u prostoru i vremenu. Po dolasku u ulicu Pere Biškupa u Bjelovaru mi smo što autom, a što pješice pretraživali područje u potrazi za psom koji vuče lanac za sobom. Bogu hvala, danas postoje mobiteli pa smo se u hodu koordinirali. Nakon otprilike pola sata uočili smo psa kako trči cestom i vuče 2 - 3 metra lanca. Cijela akcija hvatanja trajala je još otprilike pola sata. Ja sam u glavi imao razrađena dva plana.

Prvo sam čučnuo i uz nuđenje salame i veseli glas pokušao dozvati psa, ali očito loše životno iskustvo, udarac auta i sama činjenica da više nije na domaćem terenu na kojem je bio očito dugo, dugo zavezan rezultirali su da je pas bježao od nas s velikim strahom u očima.

Kad smo nakon par pokušaja uvidjeli da od ovog načina nema ništa, prešli smo na plan B. Pokušavali smo psa na različite načine natjerati u bilo koji otvoreno dvorište, kako bi ga maknuli od prometne ceste, u nadi da nam iz tog dvorišta neće pobjeći nekud dalje. Nakon par pokušaja primijetio sam da pas uvijek bježi u stranu gdje ima puno prostora, a to je cesta, i da ga nećemo natjerati u kut.

Pas nam je pobjegao i uputio se glavnom cestom, prošao lijevi zavoj tako da ga više nismo vidjeli. Mozak mi je brzo radio ali nisam znao rješenje. Sjeo sam u auto i krenuo u smjeru psa. Taman kad sam ulazio u zavoj vidim kako prema meni trči pas jer se uplašio kamiona koji mi ide u susret. Usporio sam i razmišljam kako ne smijem napraviti ništa što bi uplašilo psa i natjeralo ga pod kotače kamiona.

Pas je počeo hodati po rubu ceste i kad sam polako došao s autom do njega on je odlučio preko grabe pobjeći na pješačku zonu. U tom trenutku mi je sinulo nešto što je bilo ujedno i mudro, ali i opasno. Naglo sam trznuo volanom u desno i zakočio. Sljedeće 3 sekunde su mi izgledale kao vječnost. Molio sam Boga da nisam ozlijedio psa, a ujedno da sam sa sredinom kotača stao na lanac jer ako sam stao sa rubom ovako jak pas će jednim trzajem izvući lanac i opet smo na početku.

Otvorim vrata, trčim oko haube i gledam u desno kako pas pokušava izvući glavu iz ogrlice jer je bio u panici. Zastao sam od iznenađenosti kada sam vidio da je pas imao oko prsa omotanu špagu (plava špaga koja služi za baliranje bala sijena ili slame u kocke) koja je služila da pas ne može skinuti ogrlicu. Slika grozna da ne može biti groznija.

U sekundi sam donio odluku. Krenut ću laganim korakom i nježnim tonom ću pričati psu kako bi mu dao do znanja da sam pozitivac. Pas se brzo umirio. Ali tek tada sam osvrnuo oko sebe i vidio što sam napravio. Auto sa prikolicom stoji na cesti 20 metara iza zavoja. Prednji desni kotač je na lancu a ja sa psom u grabi. Netko se brže naveze i može stradati auto i prikolica ili ih može gurnuti na psa i mene.

U tom trenutku je dotrčala doktorica i zamolio sam ju da pomakne auto, a ja sam držao lanac. Auto je odvezla niže na most a ja sam krenuo po pješačkoj zoni sa psom u šetnju kako bi se jadan pas malo smirio nakon puno šokova koje je preživio. Malo salame, tapšanja i nježne priče i brzo smo uspostavili kontakt.

Uslijedio je dogovor da pas u ovakvom stanju ne može ići na adresu gdje smo se prvotno dogovorili, nego da se privremeno smjesti kod mene. Svjestan sam bio da će pas doživjeti šok kada ga budemo stavljali u prikolicu i transportirali, ali nismo mogli drukčije to izvesti. Pas je kod mene boravio par mjeseci dok mu nismo pronašli ljude dobra srca.

Tako je još jedan pas spašen od nepotrebne patnje zahvaljujući angažmanu članova DRUŠTVA ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA “ŠAPA” iz Bjelovara gospođi doktorici Gordani Knežević-Miličić, gospođi Miri Radičević i mojoj malenkosti Mati Ravenšćaku.

KORAK BLIŽI ŽIVOTINJAMA, KORAK JE BLIŽE CIVILIZIRANOJ I ORGOVORNOJ ZAJEDNICI

U svakodnevnim razgovorima s ljudima, svjedoci smo bipolarnog stava prema životinjama, posebice onim lutajućima koji su najmanje krivi za zlu sudbinu koja ih je zadesila. Postoje oni koji će uvijek napraviti nešto konkretno, pružiti im privremeni dom do trajnog udomljenja i imati razumijevanja da naša ŠAPA nije u stanju, ponajprije zbog pomanjkanja adekvatnog prostora, primiti sve te napaćene životinje. Ti naši dobri sugrađani, koji nalaze milosti i ljubavi za sve potrebite, veliki su motivator i nama da predano ustrajemo za našoj ideji izgradnje skloništa u kojima bi četveronožni nevoljnici našli spas.

Drugi nas kritiziraju (zašto ne pomažete ljudima?), grde i neljudski ucjenjuju. Nismo jednom čuli: „Ako ne pokupite tog psa, riješit ćemo to na svoj način!” Takvi žele svoju ulicu imati očišćenu i od jednog nesretnog skitnice, koji je zagrebao na njihovim vratima moleći za komadić kruha i zdjelicu vode. Pitamo se da li su ikada prepoznali strah i patnju u njihovim očima, proplamsaj iskre nade da će ih prihvatiti? Zasigurno ne. Da li su našim volonterima koji su se smrzavali u mjesecu prosincu na gradskoj tržnici i europskom bjelovarskom korzu, ubacili bar jednu kunu u kasicu namijenjenu za kupnju hrane?  Ne, ali smo bili počašćeni prezrivim pogledom i ružnim riječima.

Deklarativno, puna su nam usta Europe, civilizacije, poštivanja zakona, ekološke osvješćenosti, pružanja pomoći potrebitima… Realnost je drukčija: sve je veći trend napuštanja i zlostavljanja životinja, neimanja suosjećanja. Sve dok se ne desi Kopernikanski obrat u ljudskim glavama, sve dok čopori pasa lutaju našim predgrađima i šminkerskim parkovima, biti ćemo samo „mala zemlja na brdovitom Balkanu”.

Jer, nema te šminke koja može prekriti nedostatak moralne i građanske zrelosti pojedinaca i institucija koje ignoriranjem problema napuštenih životinja najviše govore o sebi samima.

O NAMA SE PROČULO DILJEM HRVATSKE

Neočekivan je bio poziv redakcije “Globalnog sijela” da o nama snimi reportažu. Razlog je, kažu, bilo pismo pristiglo na njihovu adresu. U njemu nama nepoznata, ali vrlo sklona osoba piše o inicijativi učenika III osnovne škole da izradom kućica pomognu našim psima prebroditi hladnu zimu…

Dogovoreno - učinjeno! Ekipa Globalnog sijela snimila je kratku, za neke neugodno istinitu reportažu o neadekvatnom smještaju naših štićenika. Dar marljive i humano orijentirane djece bio je Đuki, Mirni, Bongu, Mazi… najljepši božićni dar.

Pogledajte reportažu OVDJE. Zamislite se. Pomozite hranom, starom dekom, odbačenim tepihom. Udomite jednog od naših pasa, koji će vam zauvijek biti zahvalan na dobroti.

Rukovodeći se mišlju da nije pošteno tražiti od drugih ono što sami nismo spremni učiniti, ŠAPA se pridružila humanitarnoj akciji “Petrova trudionica”.

Iz svojih skromnih financijskih sredstava uplatila je 100 kuna na žiro račun ZABE i tako se pridružila vojsci humanih i suosjećajnih građana Hrvatske, koji se ne nalaze u ništa boljoj situaciji. Ali, pomažu gdje treba…

Ovo pišem ponukana pismom jednog dragog dječaka, koji silno želi imati psa, a mama ne da. Obrazloženje: nije sposoban brinuti se o ljubimcu (a Matija ima 11 godina). Matija, možda mama ovo pročita!

Postoje istraživanja koja ukazuju da posjedovanje i vezanost za ljubimca utječe na pozitivno emocionalno funkcioniranje. Za pse znamo da su prijateljski raspoloženi, nude bezuvjetnu ljubav i odanost, uz njih nismo usamljeni, zabavni su, smiješni, dragi. Osjećamo se sigurni i potrebni.

Dječje samopoštovanje, kao važan aspekt socioemocionalnog razvoja, obogaćuje se uz prisutnost kućnog ljubimca. Ako u kući boravi ljubimac, roditelji i djeca često dijele brigu za njega, što konkretno znači da se djeca uče kako brinuti i njegovati živo biće koje je ovisno o njima. Dijete stječe osjećaj važnosti i uključenosti kada, u skladu sa svojom dobi, ispunjava zadatke koji se odnose na skrb oko ljubimca. Smatra se da dijete školske dobi može obaviti samostalno pojedine zadatke, dok tinejdžer u potpunosti može preuzeti na sebe brigu i odgovornost za ljubimca.

Djeca koja se brinu za svoje ljubimce imaju veću sposobnost razumjeti osjećaje drugih osoba, od svojih vršnjaka koji ih nemaju. Tu nije presudno posjedovanje ljubimca, nego suosjećanje koje djeca osjećaju prema njima. Društvo životinje pruža emocionalnu potporu jer stvaraju osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti (za razliku od ljudi koji prosuđuju, kritiziraju), privrženosti, ljubavi i naklonosti.

Ljubimci mogu biti dragocjena pomoć kada djecu treba podučiti važnim životnim događajima. Dijete u obitelji koja ima ljubimca, vjerojatno će doživjeti i njegovu smrt. To bolno iskustvo i način na koji se roditelji nose s tom situacijom, značajno će utjecati na to kako će se dijete općenito nositi sa smrću tijekom života.

Posjedovanje psa povezano je s većom obiteljskom povezanošću, tj. nakon dolaska psa obitelj počinje više vremena provoditi zajedno. Dijete jedinac, djeca s manje braće i najmlađa djeca u obitelji sklonija su brinuti se o ljubimci i više se vežu za njih. Termin „društveno mazivo” opisuje fenomen u kojem prisutnost životinje potiče društvene kontakte među ljudima. Broj socijalnih kontakata djece s drugom djecom i odraslima povećava se tijekom same šetnje sa psom, a popularnost među vršnjacima raste nakon što su postali vlasnici ljubimaca. Pas može igrati veliku ulogu kada su oba roditelja zaposlena. On će uvijek predvidljivo reagirati, tj. pozdravljati dijete kada dođe kući.

Ljubimci mogu djelovati kao protektivni faktor tj. onaj koji omogućuje razvoj, ali također treba spomenuti i faktore rizika. Npr., u obitelji u kojoj nitko ne želi preuzeti brigu o ljubimcu može se pojaviti određena količina stresa.

Djeca o kućnim ljubimcima:
Ljubimci znači da su oni ljubivi i na čovjeka priviknuti. (Anja, 4 god.)
Ribice bi se smrzle jer nemaju dlaku čupavu kao moj mačak. (Dora, 6 god.)